jer nema malog čaroobnjaka, koji donosi spas.
‘Sjedim u punoj prostoriji. A opet, tako sam sama. Tužno je to kad shvatiš da na ovom svijetu ne postoji niko ko te ne razumije u potpunosti.Da je ovo svijet pun bola , straha, ali i nadanja. I ja se još nadam , pomislim da je došao neko vrijedan , ali uvijek padnem, ostanem sama i razočarana , sa novom ranom u srcu i novim sjećanjem u mislima , novim materijalom za podsvijest-strašnoj sjeni koja me prati i ne da mi da budem sretna. Nije jednostavno kada shvatiš da ono što ti se jednom dogodilo , prati te i sad i ima toliki uticaj na sve što ti se dešava. A ti to nisi shvatao na vrijeme, sjena je postajala sve gora i mračnija. Sve ono loše što ti se dogodilo, sve ono ružno što si uradio stvara osjećaj da ti nisi vrijedan da budeš sretan. Da ne zaslužuješ. I sve to , razbija tvoju sreću.
Moja sreća je u komadičima. Ali još se uhvatim za pokoji komadić i mogu da se smijem. Za sve oko sebe , izgledam sretno. Čak i sebe zavaram. Povjerujem . Ali dođu dani kao što je ovaj, koji ti opet vrate sjećanje na sve, sjena se uspije probiti.
A niko ne vidi.
Ne vide da se iza osmijeha djevojke , nalazi mala uplakana i uplašena djevojčica. I svoje suze ne može sama da obriše. Predugo se kupilo u njoj. Puno su toga ružnog joj uradili , puno uvreda je čula. Ona više ne može da izdrži. Njoj treba neko. Sama je sve podnosila do sada. Ali suze , one nisu nestale. Svakim danom ih je bilo više.
Djevojka je možda odrasla. Ali djevojčica u njoj još živi. Jer niko nije došao da je oslobodi suza da bi ona mogla da se sa osmijehom vrati u uspomene o djetinjstvu. U prošlost. Gdje joj je mjesto.
A proči će sve. Zatrpat će se opet zabludama o sreći. Već možda sutra. Bit ću ja dobro.
I kolo se ponovo vrti. ‘
